12. новембар 2011.

Zašto su obični ljudi tako društveni i prilagodljivi? Zato što lakše podnose druge nego sami sebe.

Danas sam sedela u autobusu. Nemam običaj da gledam ljude, to izaziva neprijatnost, mada ih skoro uvek primećujem. Hm, malo sam nejasna, čak i sama sebi. Ostaviću čitaocu ovog teksta da sam odluči šta sam ovom rečenicom htela da kažem. Kako ti volja, čitaoče! Ne gledati nekoga, ali ga primetiti znači upravo to što ti misliš da znači!

Dakle, sedela sam u autobusu, u čoporu različitih ljudi, a ustvari istih. Jedna žena kao čita knjigu, dok joj pogled luta, čas na moju "Božanstvenu komediju" u krilu, čas na razgovor dveju žena. Zapravo, ne razgovor, nego glasno izlaganje malo starije gospođe plave kose, nepristojno našminkanog lica i dugih noktiju koju je slušala mala, zdepasta, siva žena. Ova što čita knjigu, predstavlja se ostalima kao čitalac - fanatik; ova druga, plava, pokazuje saputnicima svoju neku ogromnu mudrost pretpostavljam. Ne slušam šta priča, ali vidim to uspijeno šepurenje. Sigurno je veoma mudra, zbilja. Neke devojke (hm, ili da ipak napišem "devojčice")... mislim da "klinke" najbolje odgovara kontekstu. Neke, dakle, klinke viču "Pravda za Uroša" i pevaju tako te pesme, koje moja svest nikada neće razumeti. Valjda zbog sve te moje neukosti i neidenja u korak s vremenom.

Primetila sam sve te ljude, ali sam, zapravo primećivala i gledala samo jednog čoveka. Sredovečan je, najverovatnije u svojim pedesetim. Ima žute zube, izgledaju kao da će svakog trenutka ispasti. Prosede je brade i ima bore. Puno bora. Nekako je mršav i izobličen, ne mogu reći da li je bio lep muškarac u mladosti od te svoje umorne izobličenosti. Pričao je s drugim čovekom, ne znam šta, svi razgovori u autobusu su potpuno nemi za mene. Vukao je neke kese sa povrćem, išao je sa pijace najverovatnije. Čovek sa kojim je razgovarao bio je... Pa, kako bi to danas ljudi rekli - gospodin čovek. Uredno podšišan, obrijan, ima sat na ruci. Lepo je obučen. Razmišljam kako lepi ljudi obožavaju kada naiđu na svoje ružnije poznanike u javnosti. Prosto blistaju u tom trenutku. To se vidi u njihovom držanju. Ima nešto u njihovom pogledu što govori: "Koliko sam bolji od tebe..."
Ovaj drugi čovek... ili prvi... nemam pojma. Čovek sa kesama, na njega mislim. E pa, on je gledao ovog sa satom kao čoveka. Prosto ga je posmatrao kao drugu dušu, koja je po prirodi nimalo drugačija od njega. Smejao se tako nevino, kao neko dete, zabacivši glavu unazad, skupivši oči svaki put kada se nasmeje. Smejao se tiho i iskreno. Izgledao je neopisivo čisto i skromno. Na sebi je imao jeftinu neku odeću, pa je opet bio bogatiji od ovog sa satom. 
Primetio je da ga gledam i bi mu neprijatno. Skrenula sam pogled, ali nisam odolela da još par puta pogledam, sladeći se njegovom rogobatnom nevinošću i čistotom. Ovaj čovek je u meni izazvao divljenje i sažaljenje. On je čovek, baš onakav kakvi bi svi ljudi morali biti. On nije lažna figura koja je upravo izašla iz ofisa i sklopila dil sa ministarstvom za pablik rilejšns, koja je zatim, otišla na fešn vik, da se liši stresa. 

Šteta što ljudi, kao što je ovaj čovek sa kesama, praktično više i nema. Mi, neljudi, danas više volimo da se ponašamo po raznoraznim uzorima i da naporno radimo na slici koju će ostatak naroda imati o nama. Malo ko će prihvatiti tvoju dobrotu kao vrlinu. Jer, ako si ružan, a pritom i ne nešto bogat, pa još i ako se ne trudiš da stvoriš lažnu predstavu o sebi, nisi baš cenjen. Takoreći, nisi uopšte. 
A čovek sa kesama ne gleda u tvoju predstavu, nego duboko u tebe. Mada, i on se počeo nekako gasiti pred tom svetskom neiskrenošću u koju je zalutao.