Čudno je to... Sedim u divnom Studentskom parku. Tačno je 8h. Sunce se onako, jutarnji probija kroz gusto lišće. Vrlo malo ljudi ima. Uglavnom, samo jutro. Ne sećam se kada sam poslednji put ovako uživala. Pravo jutro za kafu i neku dobru knjigu. Baš bi mi odgovarao Bokačo u ovom trenutku. Toliko sam ispunjena što u krilu, umesto laptopa, držim običnu svesku i pišem ovo. Srećna sam što mi je u torbi Kafkin "Zamak" umesto "Kosmopolitena". Šteta je što ću ovaj tekst gledati u monitoru.
Nemoj tako. Pa da nema "Kosmopolitena", devojke nikada ne bi našle "Gospodina Pravog"!
Već duže vreme me kopka zbog čega ljudi više ne čitaju prava umetnička dela. Bokačo je jednom rekao kako nikome ne da da zaviri u njegovu kesu i u njegovu dušu. Hm, da li je baš tako g. Bokačo? Pošto, iz mog ugla, niko ne može bolje da zaviri u našu dušu od dobrog književnog dela. Ne postoji drugo ljudsko biće, niti bilo šta što može tako lako otkriti sve loše stvari u nama, za koje znamo, ali ih iznova namerno zaboravljamo. Mi, ljudi, smo najbolji u izbegavanju sopstvenih problema. Zar se ne bismo osećali ubijeno i bespomoćno kada bismo svojevoljno dozvolili da nešto direktno pogleda našu slabost? Pogotovo ako se to nešto zove književno delo.
Ej, pa još mi i vreme oduzima to čitanje! Ma batali! Idem na koktel da se istračarim! Pa posle na neki splav da đuskam!
Pitam se, zašto se klinci danas pre late tastature nego knjige. Čujem u prevozu kako je neki batica koknuo babu, i posle toga smor smorova. Mislim, nije čitao, naravno, nego je čuo od druga. Onako glasno. Da svi u prevozu čuju koliko je on kul i kako ne čita. Zatim cerekanje uniformisanih (air max patike, šiške, drečava trenerka) devojaka. Tvrde kako furaju svoj fazon i da su drugačiji. Naravno... Drugačiji su kao i svi ostali. Prvo je žargon izbacio čuvenu reč "bleja" za druženje i opuštanje sa prijateljima. U početku smo imali "bleju na gajbi", imali smo i "bleju u kraju". Ono što ja sve češće, nažalost, čujem je "bleja na fejsu".
Kada se to desilo, da mašine koje je čovek stvorio, počnu da ga poseduju?
E, 'ajde majke ti, ne filozofiraj, nego se skini sa kompjutera malo, 'oću na fejs!
E, 'ajde majke ti, ne filozofiraj, nego se skini sa kompjutera malo, 'oću na fejs!
Mislim da se narod plaši svoje prirode. Plaši se sebe. A ako se plaši sebe, plaši se i književnosti. Jer je književnost zapravo, čovek. Loš je osećaj kada pročitamo Kamijevog "Stranca" i odjednom, na kraju dela, počinjemo da se preispitujemo da li je Merso, koji je bio toliko antipatičan kroz čitav roman, nepravedno osuđen? Da li sam i ja jedna od tih ljudi koji površno posmatraju svet oko sebe? Onda mi se javlja izuzetno sažaljenje prema Mersou. I onda, nekoliko dana neprestano razmišljam o "Strancu". Pitam se... Da li smo mi hrabri ako volimo i želimo da se suočimo sa ovakvim bolnim istinama? Da li su oni koji to ne žele, kukavice?
Ma ko će da se bakće sa time? Daj mi onu tamo knjigu sa šarenim koricama!
I zato, mi ne čitamo pravu umetnost. Ne želimo da se suočimo sami sa sobom. Ne volimo kada književna dela dugo stoje u nama, skoro kao knedla u grlu. Ograđujemo se "happy end" knjižicama koje će nas ušuškati i ubediti da smo savršeni baš takvi kakvi smo. Sami potiskujemo trulež koju nosimo u sebi. Kako smo mi jedna tužna vrsta!
Нема коментара:
Постави коментар