24. септембар 2011.

Posmatrajte cvet i od njega naučite kako se živi

Ovaj tekst ću posvetiti delu koje su mnogi mladi pročitali. Najviše oni koji vole muziku dotičnog autora. Govorim o delu Marka Šelića, alias Marčela - "Zajedno sami". Ono što sam zaključila čitajući roman je da se Šelić pozabavio pitanjem kojim se mnogi ljudi bave, a na koje jedva imaju ili uopšte nemaju odgovor. To su ona večna pitanja "Šta je bog?" i "Da li on uopšte postoji?". Pre nego što uđem u raspravu sama sa sobom, moram pomenuti da je ovo delo jako lepo uobličeno. Od dvadeset pet poglavlja koja čine ovaj roman, svako od njih predstavlja neku svoju celovitu priču. Što i nije bogzna kakvo čudo, budući da čuh da je dotični pisac tako i stvorio svoje delo - pišući pripovetke koje je kasnije odlučio da spoji, te da od toga napravi roman. U različitim delovima njegovog dela malo piše o ljubavi, malo o samoj suštini života, oštro izražavajući (koliko sam mogla zaključiti) svoje stavove kroz različite likove. Jedna jedina nit koja povezuje sve ove priče je bog, tj. sam pojam verovanja. Možda grešim, ali stekla sam utisak da pisac brani mišljenje koje mnogi ljudi imaju. To je ono kopkanje koje osećamo u srcima kada vidimo svu glad, ubistva i rasulo na zemlji. Onda pokrećemo pitanje "Ako bog stvarno postoji, zašto onda sve ovo dozvoljava?" i slično.

Ateista sam. Ali ne poričem boga drsko i apsolutno. Niti mislim da vernicima treba natrljavati na nos to koliko su ateisti pametniji što ne veruju. Naprotiv! Vernike neizmerno cenim i, ako se može reći, donekle i shvatam. Dakle, iako sam ateista, smatram kako je jako površno očekivati od boga, sve i da postoji, da nam stvori harmoniju na zemlji. Ako čekamo Isusov dolazak, zar nije onda logično da će upravo tada napraviti selekciju kome šta sleduje? Što znači da nam Hrist iskušava veru dozvoljavajući nam da sami budemo tvorci ili rušioci svoje sreće i vere. Mada, koliko se god ljudi zavaravali kako nam tamo neki šef kroji sudbinu, nažalost, ispostavlja se da sami sebi stvaramo očaj. Šta ljudi, kog đavola, očekuju od boga? Da nam stvori blagostanje na zemlji? Pa malo sutra! Glad, bolest, ratovi, smrt su stvari koje je sam čovek sebi odredio kao sudbinu, ali lakše je da to jednostavno nekom drugom natovarimo na vrat.

Kako god, vraćam se delu. Neću ga prepričavati, onaj ko ga je pročitao, zna da se zbivanje odvija u autobusu koji pokojnike prevozi na onaj svet. Šelić nas upoznaje sa svojim likovima, ne izdvajajući nijednog kao bogzna šta posebnog, kako to inače biva u književnim delima. Dakle, svi su likovi prosečni. Ljudi iz naroda, koje mi sakodnevno srećemo. Zanimljivo je to, što je autor odlučio da baš popa smesti u pakao. Lepa ideja za kritiku današnjeg funkcionisanja (ili nefunkcionisanja) crkve.

Čini mi se da je Šelić dao jasnu poruku na kraju romana, da smatra da zapravo postoji samo jedna vera, koja se nalazi u nama samima. Da je verovanje u boga, zapravo verovanje u sebe. Tačnije, da se u svakom čoveku nalazi bog. Sa time se bespogovorno slažem. Ali mi je smetao način na koji je to rekao. Kraj romana me je podsetio na kraj nekog lošeg američkog filma. Jednostavno, lepa poruka upakovana u loš celofan. Ali ko sam ja da sudim?

Нема коментара:

Постави коментар